2. Dvojica

To je to. Stvarno sam trudna. Ta mala sjena od par centimetara na ultrazvuku je moje dijete koje ću nekoliko mjeseci držati u naručju i o kojem ću se brinuti dok sam živa.

Vraćajući se s pregleda, otkrila sam u sebi osjećaje koje nikad prije nisam iskusila. Intenzivno i novo. Od danas dišem za dvoje, mislim za dvoje, sve što radim radim za dvoje. Može li netko tko to nije osjetio znati kolika je to odgovornost?

A sada? Što je sljedeće? Postoji li priručnik o tome kako bih se trebao osjećati, što bih trebao učiniti, kome bih trebao reći i kako? Je li itko ikada napisao korak po korak vodič za roditeljstvo? Vjerojatno ne zato što je svatko od nas drugačiji; svaki u različitim okolnostima i s različitim pogledima. Put je, očito, jedinstven za svakoga od nas, a koraci, na ovaj ili onaj način, moraju biti poduzeti.

Pogledala sam se u ogledalo kao da posljednji put gledam nečije tijelo u muzeju s voštanim figurama. “Ovo nikad neće biti isto”, pomislio sam.

Prvo sam rekla svom mužu. Oboje smo bili sretni. Pretpostavljam da je bio možda više od mene jer je mogao uživati u ljepoti naše nove situacije, a da ne osjeti početne šokove straha, odgovornosti i zbunjenosti. Ovo nije nešto što smo planirali, ali je svakako nešto što smo htjeli. Odmah smo prešli na slavlje i uočavanje međusobnog veselja. Počeli smo s maštanjima kakva će biti naša beba, koje će osobine od koga naslijediti, koje ćemo mu ime dati, kakav će biti kad naraste... Ti su razgovori trajali satima. Vrijeme je prolazilo, a teme našeg razgovora bile su neiscrpne. Prošli smo gotovo sve , ali ni u jednom trenutku se nismo zapitali: " A kako se ti osjećaš u vezi svega ovoga?". Ni ja ni on mene. A, vjerojatno, trebalo bi da se pitamo.

Zato pitam tebe i želim da pogledaš duboko u sebe i sam sebi odgovoriš:

"А ti kako si?"

Tvoja,

Nina.